Vukovar, 10. 10. 2006. godine
Svake godine X. gimnazija "Ivan Supek" obilježava svoj Dan škole i to 10. listopada ("desetog desetog"). Svi učenici i razrednici odlaze na izlete diljem Lijepe Naše: u Hrvatsko zagorje, na Plitvička jezera, u Šibenik, Zadar, u Istru, na Krk... Tradicija je da svaki razred tijekom školovanja jednom posjeti Vukovar. Školske godine 2006./2007. posebno smo obilježili 15. obljetnicu pada Grada Heroja: maturanti X. gimnazije "Ivan Supek" zajednički su posjetili Vukovar.
Kako je taj susret sa Vukovarom izgledao prisjetimo se iz pera profesorice hrvatskog jezika Ljerke Jurkić:
Sjećate li se još Vukovara?
Teško bi bilo i danas, nakon petnaest godina, ne sjetiti se one večeri kada su radiopostaje javile: “Vukovar je pao!” S nevjericom i oštrom boli svi su diljem Hrvatske, pa tako i mi u Zagrebu, čuli tu vijest. Zar je moguće da je zlo pobijedilo? Zar je to doista kraj? Jednostavnom čovjeku, a činilo se da smo tad svi jednostavni, nije bilo teško zaplakati. Nije se moglo ostati ravnodušnim nad nezapamćenom patnjom isto tako jednostavnih ljudi: djece, mladića i djevojaka, staraca.
Mogli smo samo upaliti svijeću!
No, samo nekoliko godina nakon te strašne večeri, svaki je prolaznik u
blizini Dinamova stadiona mogao pročitati grafit: “Sjećate li se još Vukovara?”. Opet
ta oštra bol! Usred zabrinute svagdašnjice opterećene pričama o korupciji, usred
muke i borbe za neki bolji život, taj je upit poput izazova pokucao na savjest. Zar
više nikog nije briga za patnje običnih, malih ljudi?! Zašto više nemam suza?!
Prošlo je petnaest godina, a Vukovar iznova živi. Iako nas dvorac Eltz,
unutrašnjost crkve sv. Filipa i Jakova, vodotoranj i mnoga druga mjesta opominju
daleko snažnije od onog zagrebačkog grafita, lijepo je šetati ulicama grada i promatrati
obnovljena barokna zdanja. Ne treba se bojati one tišine na Ovčari, tišine koju
čuješ samo ako priđeš posve blizu mjestu gdje je mučki ubijeno oko 200 ranjenika.
A na groblju oko velikoga križa mnoštvo malih... kažu da je najmlađa žrtva bilo
šestomjesečno dijete. Možda nemamo više suza i bojimo se riječi da ne bismo ispali
patetični, no uvijek možemo tišini odgovoriti tišinom!
Uvijek možemo upaliti svijeću
Tako su ove godine učinili, na poticaj ravnateljičin, i maturanti X. gimnazije zajedno sa svojim profesorima. Tko kaže da današnji mladi ništa ne poštuju? Pamtimo ozbiljna i dostojanstvena lica naših učenika podno križa. A oni koji se nisu dovoljno približili? Što reći?! I u ratu i miru, uvijek je bilo onih koji su ostali u svom malom interesnom krugu, nemoćni prepoznati i druge oko sebe. Što možemo? Možemo samo upaliti nova svjetla!
Ljerka Jurkić, prof.
P. S. Hvala našoj ravnateljici, profesorima i, ovaj put osobito, vama, dragi maturanti, vama koji ste tako jednostavno svoj Dan škole darovali drugima! Bio je to samo jedan dan u godini, a tako prepun smisla, zar ne?
